August 3, 2021

NAJBOLJI

……..SNOOKER KLUB U HRVATSKOJ……

Povijest Snookera

Autor: Marko Rkman

Kratka povijest snookera (1)

U vrijeme bespoštedne borbe s, kako ga volimo nazivati, nevidljivim neprijateljem, naša sportska borba miruje i ne preostaje nam ništa drugo nego da uključimo vremeplov i prisjetimo se velikih karijera i mečeva naših sportskih uzora te na taj način koliko toliko ostanemo u formi.Krenut ćemo, kako to i dolikuje, s prvim velikanom snookera koji je dominirao gotovo puna dva desetljeća. Riječ je, naravno o, kako su ga voljeli nazivati, dedici i sultanu našeg sporta – Joeu Davisu.Po riječima njegovog 13 godina mlađeg brata, Freda Davisa, također odličnog igrača snookera, Joe je u vrijeme, dok većina nije znala gotovo ništa o taktici, razvio niz tehnika u breakbuildingu koje su bile ispred svog vremena i to mu je omogućilo da suvereno vlada toliki niz godina. Zajedno sa svojim prijateljem, Billom Camkinom (vlasnikom Camkin Halla, sale za biljarske sportove u Birminghamu, a ujedno i proizvođačem stolova), 1927. je pokrenuo Professional Snooker Championship (amatersko prvenstvo igralo se od 1916. godine). Prijavilo se deset igrača, od kojih su gotovo svi primarno bili igrači engleskog biljara. Svi igrači osim Davisa morali su uplatiti kotizaciju, od čega je polovica prikupljenog iznosa bila namijenjena pobjedniku (60%) i finalistu (40%), druga polovica ostajala je u rukama Billiards Association and Control Councila (BA&CC), koja je ta sredstva iskoristila za kupnju trofeja, a profit nakon svakog meča (ukoliko ga je bilo) također se pridodao nagradnom fondu, ali, opet predviđenog samo za dvojicu najboljih. Nakon ovakvog saznanja, možemo samo zaključiti da najbolji igrači na našem Grand Prixu mogu biti itekako zadovoljni svojim primanjima 🙂 Mečevi snookera su se igrali kao dodatak mečevima engleskog biljara u formatu Bo15, a polufinala Bo23. Prvi finale (Bo31) odigrao se u birminghamskom Camkin’s Hallu i trajao je četiri dana, a Davisov protivnik bio je Tom Dennis. Davis (koji je, ne zaboravimo, imao veliki hendikep jer zbog defekta desnog oka njime nije mogao fokusirati kugle) je na putu do ukupne pobjede 20:11 ostvario i rekordni break od 57 bodova, a u jednom frameu je u tri uzastopna izlaska za stol nanizao breakove od 32, 34 i 35 , što se tada smatralo vanserijskim dostignućem. Taj uspjeh ga je ‘obogatio’ za cijelih 6 funti i 10 šilinga, a kao kuriozitet treba spomeniti da je finalni meč sudio upravo Bill Camkin, vlasnik sale. The Billiard Player, tadašnje službeno glasilo, ovom meču je posvetilo ‘čak’ četiri paragrafa, što je također bio odraz vrlo slabog interesa za snooker.

Kratka povijest snookera (2)

Nakon osvajanja titule 1927. godine, Joe Davis je nastavio promovirati snooker kako god je znao i umio, ali, put do željenog cilja je bio vrlo trnovit i strm. Na Snooker prvenstvo profesionalca 1928. godine prijavila su se šestorica igrača i pobjednik tih mečeva dobio je status izazivača aktualnog prvaka. Čast da se suprotstavi Davisu imao je Fred Lawrence, profesionalni igrač snookera, koji se tijekom karijere ukupno prijavio na šest svjetskih prvenstava, no, ovaj finalni nastup mu je, na njegovu žalost, bio i jedini. Finale se igrao u periodu od 14. do 17.5., a domaćin je ponovno bio birminghamski Camkin’s Hall. Nakon izjednačenog početka, Davis se lagano odvojio od svog protivnika i do kraja meča održavao je prednost između dva i četiri framea te je na kraju stigao do svog drugog uzastopnog naslova profesionalnog snooker prvaka rezultatom 16:13, uz najveći break od 44 poena. Godinu poslije, kao izazivač dvostrukog uzastopnog prvaka u finalu se pojavio Tom Dennis, koji je bio najbolji od pet prijavljenih natjecatelja pretendenata. Davis je ponovno bio na visini zadatka i stigao je do svoje treće titule rezultatom 17:12, ponovno uz najveći break finala koji je iznosio 61 poen.Poraz u finalu kao da je dodatno motivirao Dennisa te se nepobjedivom Davisu suprotstavljao i u sljedeća dva finala, 1930. i 1931. godine, ali oba puta je ponovno ostao kratak. Najprije je u londonskom Thurston’s Hallu u periodu od 19. do 23.5.1930. poražen 25:12 (prvi put da se finalni meč igrao u formatu Bo49), uz Davisov rekordni break od 79 poena, a godinu nakon je, u jedinom donekle neizvjesnom finalnom meču (u jednom trenutku je vodio 19:16), položio oružje u stražnjoj sobi vlastitog puba – nottinghanskom Lounge Hallu, izgubivši rezultatom 25:21, pri čemu je Joe Davis još jednom imao i najviši break finala – 72 poena. O ‘interesu’ te godine dovoljno govori i činjenica da su Davis i Dennis bila jedina dva prijavljena igrača na cijelom prvenstvu te po prvi put nisu bili potrebni kvalifikacijski mečevi, već se odmah pristupilo gore opisanom finalu. Godine 1932., prvenstvo profesionalca doživjelo je nevjerojatan boom što se tiče prijavljenih igrača, budući da Davis i Dennis više nisu bili jedini – pridružio im se treći igrač! Bio je to Novozelanđanin Clark McConachy, profesionalni igrač engleskog biljara i snookera, poznat i po tome što je ostvario jedan od prvih snooker maksimuma (1952. u trening meču s Patom Kitchenom). Clark je bio iznimno disciplinirani igrač, koji ništa nije prepuštao slučaju i svoju igračku dugovječnost temeljio je, među ostalim i na fizičkoj pripremljenosti (svakodnevno je trčao četiri milje, a prije snooker mečeva napravio bi krug oko stola hodajući na rukama!). I dok mu je to možda i pomoglo da u polufinalnom meču svlada Dennisa rezultatom 13:11, protiv peterostrukog šampiona mu niti takve akrobacije nisu bile dostatne za više od časnog poraza 25:18. Joe Davis je za svoj hod oko stola ipak preferirao donje ekstremitete, a gornjima je ubacivao kugle i stigao do svoje šeste uzastopne titule profesionalnog prvaka snookera uz rekordni break od 99 poena. Pritom je sam sebe ‘snookerirao’ i napravio foul na plavoj kugli. Prvi century je ipak morao pričekati polufinale 1935. godine.

Kratka povijest snookera (3)

Niti 1933. godina nije donijela ništa novo, barem što se tiče pobjednika. Joe Davis nastavio je svoju apsolutnu dominaciju. U konkurenciji petorice igrača, svom polufinalnom protivniku, Walteru Donaldsonu, prepustio je svega jedan frame, pobijedivši 13:1. U finalu ga je čekao Willie Smith, po općem mišljenju, dotad najbolji all-round igrač biljarskih sportova u povijesti. Smith, koji je bio iznimno studiozan igrač i pažljivo proučavao igru svojih uspješnih prethodnika te potom naučeno implementirao u svoj stil, bio je dvostruki svjetski prvak u engleskom biljaru iz svega dva pokušaja. Više od toga nije mogao, budući da se zbog konstantnih nesuglasica s upravljačkim tijelima, osim ta dva nastupa, nikad više nije niti natjecao za titulu.Snookerom se počeo baviti gotovo isključivo zbog financijskih motiva te, iako nikad nije u njemu uživao kao u svojoj primarnoj disciplini, uspio je stići do dva finala, od kojih je prvi bio upravo ovaj 1933. godine. Davis je bez većih poteškoća na svom domaćem terenu u chesterfieldskom Joe Davis Saloonu pobijedio 25:18 uz najveći break od 72 poena te time stigao do sedmog trofeja. Godinu nakon, jedini igrač koji se udostojio zaprijetiti nepobjedivom Davisu bio je profesionalni igrač engleskog biljara i snookera, Tom Newman. U engleskom biljaru bio je gotovo jednako uspješan kao i Davis u snookeru, budući da je između 1921. i 1930. godine titulu profesionalnog svjetskog prvaka osvajao šest puta. Vjerojatno bi broj titula bio i veći da ga u tri finala nije pobijedio, pogađate, upravo Joe Davis, kojem kao da nisu bile dovoljne samo titule u snookeru, već je rado mrsio račune protivnicima i u drugoj, tih godina još uvijek popularnijoj disciplini. Newman je, kao i većina tadašnjih vrhunskih igrača engleskog biljara, snooker držao manje vrijednom disciplinom, no, unatoč tom stavu, bio je itekako vješt igrač te je ‘sasvim zadovoljavajuće’ poražen od Davisa rezultatom 25:22, nakon što se u jednom trenutku sredinom dvoboja čak bio ‘usudio’ povesti 14:13. Period između osvajanja osme titule prvaka i napada na devetu, Davis je dobrim dijelom proveo na drugom kontinentu, u dalekoj Australiji. Tamo se, naime, održavalo Svjetsko prvenstvo u engleskom biljaru. Ne treba nas nimalo čuditi što Davis niti na tom događaju nije bio prolaznik, već je stigao do velikog finala u kojem mu je protivnik bio branitelj naslova, čuveni australski biljarist Walter Lindrum. Finale je u potpunosti ispunilo očekivanja, a Lindrum se tijesnom pobjedom 23,553:22,678 pobrinuo da trofej ostane u zemlji klokana. Tu titulu držao je sve do prekida uslijed Drugog svjetskog rata, a iz profesionalnog sporta se povukao 1950. godine. Ostvario je nevjerojatnih 57 svjetskih rekorda, od kojih su neki i dan danas aktualni i s pravom ga se smatra jednim od najvećih svih vremena. Nakon opisanog poraza u biljarskom finalu, Davis se nije odmah vratio u Englesku, već je prihvatio ponudu australskog snooker prvaka, Horacea Lindruma, Walterovog nećaka, da odigraju snooker meč u trajanju od 81 framea, a na Davisovo inzistiranje, igralo se na istom stolu na kojem je izgubio biljarsko finale od Waltera. Meč je pobudio izniman interes i smatrao se neslužbenim svjetskim prvenstvom. Davis je od početka do kraja dominirao, što pokazuje i konačnih 46:29 (preostalih 6 unaprijed dogovorenih frameova nije odigrano jer bi se igralo istovremeno s čuvenom konjskom utrkom, Melbourne Cupom, što bi uvelike umanjilo broj gledatelja).

Kratka povijest snookera (4)

Godine 1935. prvenstvo najboljih igrača snookera održano je u londonskom Thurston’s Hallu i po prvi puta u svom nazivu sadržavalo je i riječ ‘svjetsko’. Usto je došlo i do određenih izmjena u organizacijskom pogledu, budući da su svi mečevi igrani na jednoj lokaciji, u gore spomenutoj dvorani, za razliku od prijašnjih godina kada su se igrači, nakon ždrijeba, međusobno dogovarali gdje i kada će igrati. Svoju premijeru na prvenstvu imao je i jedan kanadski igrač. Bio je to Conrad Stanbury, nad čijom su se igrom brojni snooker čistunci i tradicionalisti zgražali, budući da je, za razliku od njih, svoju igru temeljio na tzv. power shots i nimalo nije mario o estetskim vrijednostima. Pitanje je je li to bio glavni razlog njegovim neuspješnim pokušajima da se domogne titule svjetskog prvaka, no, bilo kako bilo, njegova karijera ostala je obilježena nevjerojatnim promašajem ružičaste kugle protiv Willieja Smitha, kugle koja bi mu donijela veliku pobjedu i polufinale. Smith je, nakon dramatične pobjede 13:12 protiv Stanburyja, prošetao polufinalom protiv Aleca Manna (18:7) i stigao do finala, u kojem ga je čekao nepobjedivi šampion, koji je do završnice stigao pobjedom 15:10 protiv Toma Newmana, uz historijski prvi službeni century od 110 poena. U finalu se odigralo 49 frameova, s tim da je, kao i tijekom prethodnih prvenstava, Davis tilulu osigurao i prije decidera (ovaj put rezultatom 25:20), no, odigrali su se i preostali dogovoreni frameovi te je konačni rezultat glasio 28:21. Joe je u 38. frameu ostvario i najviši break finala od 92 poena i u svoje vitrine spremio i deveti pobjednički pehar.Svjetsko prvenstvo 1936. godine također je odigrano u Thurston’s Hallu i bez dvojbe je predstavljalo potpuni trijumf snookera. Prijavilo se rekordnih 13 natjecatelja, a na prvenstvu se napokon pojavio i prvi Australac, Horace Lindrum. I Davis i Lindrum su uvjerljivo dobili sve svoje mečeve, a neki od njihovih protivnika su doslovno bivali pregaženi. Tako je Davis u prvom kolu pomeo Toma Newmana 29:2, a identičan rezultat Lindrum je ostvario u polufinalu protiv Stanleya Newmana, Tomovog mlađeg brata. Davis je u drugom polufinalu svladao Aleca Browna rezultatom 21:10 i sve je bilo spremno za veliki finale.Bio je to najveći finale dotad odigran, sučelila su se dvojica najboljih igrača i meč je ponudio pravi spektakl. Po prvi put Joe Davis imao je ravnopravnog protivnika, jedinog igrača kojeg je tada smatrao klasom iznad svih ostalih. Horace je sjajno krenuo, vodio je 3:2, 6:4 i 11:9, da bi potom Davis napravio visoke breakove od 75 i 78 poena, dobio četiri od pet frameova tijekom trećeg popodneva i poveo 13:12. Za razliku od svih svojih prethodnika, Lindrum se nije predavao, već je ponovno poveo 21:19, povećao vodstvo na 26:24 i, uz pomoć sretnog snookera, dobio i prvi frame posljednjeg dana te time stigao do 27:24! I kada se očekivala krajnje dramatična završnica, šampion je pokazao i dokazao zašto je najbolji. Dobio je 7 frameova zaredom, osvojio svoju desetu titulu svjetskog prvaka, a potom sve okončao još s tri ‘mrtva’ framea i ukupnih 34:27. Iako nedvojbeno sjajan igrač, Lindrumova inspiracija i svježina u igri uskoro će početi kopniti i teret slavnog obiteljskog prezimena će mu na kraju presuditi, a svemu tome treba pridodati i nevjerojatan pritisak koji je na njega oduvijek vršila vlastita majka, koja mu poraz u finalu nikad nije oprostila!

Kratka povijest snookera (5)

Era mečeva za titulu svjetskog prvaka u snookeru u londonskom Thurston’s Hallu nastavljena je i 1937. godine. Po prvi put održan je i jedan kvalifikacijski meč, a ždrijeb je odlučio da u njemu zaigraju Bill Withers i Fred Davis, mlađi brat nepobjedivog svjetskog šampiona. Meč je završio Withersovom pobjedom 17:14, a Davis je uzrok poraza pripisao prije svega svom sve lošijem vidu, problemu kojeg je dugo vremena bio sustavno zanemarivao. Njegov brat Joe smatrao je bratov poraz svojevrsnim napadom na obiteljsku čast te je u prvom kolu glavnog turnira ‘isprašio’ Withersa s nevjerojatnih 30:1! Unatoč pobjedi, njegov bijes zbog bratovog gubitka kvalifikacijskog meča nije jenjavao te je Fred bio primoran potražiti pomoć optičara, koji mu je izradio par specijalnih naočala s kuglastim zglobovima za leće. Koliko će mu to specijalističko pomagalo donijeti u budućnosti, saznat ćete u sljedećim poglavljima i nastavcima Kratke povijesti snookera.Glavni turnir pobjedom 20:11 protiv Sydneya Leeja otvorio je i finalist iz 1936., Horace Lindrum, a uspješan nastup ponovio je i u polufinalu u kojem je rezultatom 20:11 pao Willie Smith. Niti Joe Davis nije kanio propustiti novi finalni susret i izborio je pobjedu 18:13, iako mu je u prvom dijelu meča Sidney Smith izuzetno dobro parirao i sredinom drugog dana meča držao sjajnih 10:10, no, to je bilo sve što je mogao učiniti. Novi veliki dvoboj dva vrhunska igrača donio je još jedan meč za sladokusce. Nakon prvog dana, rezultat je bio izjednačen, 5:5. Lindrum je nastavio sa sjajnim potezima i stigao je do visokog vodstva od 17:13 na polovici meča. Da se neprikosnoveni šampion nije mislio predati znali su svi, a potvrda toga je stigla odmah u prvom frameu nastavka, kada je Davis napravio fantastičan break od 103 poena. Malo pomalo, sustizao je Lindrumovu prednost i premda je u posljednji dan meča ušao s malim zaostatkom od dva framea, u potpunosti je dominirao završnicom. Najprije je nanizao 8 frameova zaredom, čime je poveo 27:23, a potom je mirno priveo meč kraju i pobijedio 32:29. 1938. godina ponovno je donijela kvalifikacije i još jednom je voljom ždrijeba u njima zaigrao Fred Davis, ovaj put s poboljšanim vidnim poljem. Njegov protivnik, Herbert Holt, kasnije poznat i kao filmski dubler slavnim glumcima Laurenceu Olivieru i Rogeru Mooreu, nije imao previše izgleda i Fred je slavio s uvjerljivih 23:8. Turnir je i prije svog početka bio osiromašen, budući da je Horace Lindrum odbio igrati u uvjetima koji po njegovom mišljenju nisu bili zadovoljavajući, a to se posebno odnosilo na kvalitetu čoje. Joe Davis je ponovno protutnjao do finala, ostvarivši dvije rezultatski identične pobjede 24:7 protiv Sydneya Leeja i Willieja Smitha, pri čemu je protiv potonjeg ostvario i najveći break cijelog prvenstva od 104 poena. Nadao se da će po prvi put na tako velikom natjecanju zaigrati protiv svog mlađeg brata, no, on je rezultatom 18:13 posrnuo u polufinalu protiv Sydneya Smitha i obiteljski dvoboj je izostao. U reprizi polufinala koje su odigrali godinu ranije, Joe je još jednom ostavio Smitha bez previše izgleda i pobjedu je osigurao već nakon 54 odigrana framea vodstvom 31:23. Tijekom preostalih 7 predviđenih frameova, svoju ionako visoku prednost je dodatno povećao i završio finale rezultatom 37:24. Nevjerojatna dvanaesta titula zaredom je osvojena i mnogi su se počeli pitati hoće li Joe ikad biti pobijeđen.

Kratka povijest snookera (6)

Kao što se to moglo i naslutiti, 1939. godine nepobjedivi prvak Joe Davis dobio je najvećeg rivala u svom mlađem bratu Fredu. Na prvenstvo se prijavilo rekordnih 15 igrača, a, iako su mečevi glavnog dijela turnira ponovno igrani u Thurston’s Hallu, odgovornost organizacije kvalifikacijskih mečeva bila je na šestorici sudionika koji su u njima sudjelovali. Nakon što su kvalifikacije okončane bez većih rezultatskih iznenađenja, započeo je glavni dio turnira. Osmorica igrača, među kojima je bio i Fred Davis, borila su se za svoje mjesto u četvrtfinalu. Niti u toj fazi prvenstva nije bilo neočekivanih rezultata te su, osim Davisa, poznata lica profesionalnog snookera, Tom Newman, Sidney Smith i Walter Donaldson iznimno uvjerljivim pobjedama stigli do posljednjih osam.Prvi četvrtfinalni dvoboj bio je onaj između Horacea Lindruma i Aleca Browna, bivšeg vozača speedwaya i aktualnog pobjednika Daily Mail Gold Cupa, snooker turnira koji je netom prije Svjetskog prvenstva također odigran u Thurston’s Hallu, a na kojem su sudjelovali brojni profesionalni igrači, među kojima i Joe Davis i Horace Lindrum. Za razliku od Svjetskog prvenstva, Gold Cup je bio ustrojen na način da su šestorica igrača međusobno odigrala mečeve u grupi, s tim da je gotovo u svakom meču nominalno kvalitetniji igrač započinjao igru s hendikepom (tako je, npr. Joe Davis počinjao mečeve s -40 protiv Newmana, -35 protiv Browna, -25 protiv W.Smitha, – 30 protiv S. Smitha i -20 protiv Lindruma).Kao i na Gold Cupu, gdje je dobio Lindruma rezultatom 46:25 (uz hendikep od +21 boda u svakom frameu), Alec Brown je i u ‘regularnim’ uvjetima još jednom nadvladao svog protivnika te je nakon osiguravanja polufinala pobjedom 16:9, u ostatku meča dopustio Horaceu da ublaži poraz i s podnošljivih 17:14 ispadne iz daljneg tijeka natjecanja.I dok je u prvom četvrtfinalu izostala dramatična završnica, drugi meč između Sidneya Smitha i Waltera Donaldsona bio je neizvjestan do posljednjh kugli. Nakon što su se oba igrača izmjenjivala u vodstvu tijekom trodnevnog susreta, u posljednjem frameu je Smith pronašao koncentraciju za odlučujuće ubačaje i rezultatom 69:34 stigao do zasluženih 16:15 i polufinala.Treći polufinalist tražio se u dvoboju između Freda Davisa i Toma Newmana. Mlađi od braće Davis, od početka je dao do znanja svom protivniku da ovaj put ne namjerava propustiti prigodu da napokon zaigra protiv dvanaesterostrukog svjetskog prvaka, svog brata Joea te je, nakon dobijenih prvih sedam frameova, svoju prednost konstantno povećavao i na kraju, nakon izvojevane pobjede 16:8, slavio s visokih 20:11.Joe Davis je svoj prvi meč na prvenstvu odigrao protiv Willieja Smitha, koji se sjajno držao sve do vodstva od 8:6, no, nakon toga je uslijedio standardni nezaustavljivi nalet nepobjedivog prvaka tijekom kojeg je dobio 10 uzastopnih frameova i na kraju slavio s 19:12.Kao uvertira dugoočekivanom dvoboju braće Davis, poslužio je prvi polufinalni meč u kojem su se susreli Sidney Smith i Alec Brown. Poslije početnih poteškoća i nesigurnosti, Smith je zavladao susretom i iznimno preciznom igrom stigao do svog drugog uzastopnog (kasnije će se pokazati i posljednjeg) finala na Svjetskom prvenstvu. Veliki interes za dvoboj dvojice Davisa vladao je među snooker publikom i tijekom polufinala svi ljubitelji ove igre došli su na svoje. Fred nije bio previše impresioniran igračkom veličinom svog brata i poveo je 3:2. Joe je drugi dan meča dočekao uz svoje vodstvo od 6:4, da bi Fred ponovno sjajnom igrom ostvario suficit na svom kontu. I to vodstvo, kao i nebrojeno puta dotad, kada je riječ o protivnicima nedodirljivog šampiona, bilo je kratkog daha te je Joe ‘prenoćio’ uz rezultat 11:9 u svoju korist. Osvojio je i prvi frame drugog dana, da bi Fred odgovorio sjajnim breakom od 113 poena – novim rekordom svjetskih prvenstava! No, više od toga nije mogao te je Joe pobjedom 17:14 ušao u svoj trinaesti uzastopni finale.Za razliku od finala kojeg su Joe Davis i Sidney Smith odigrali godinu ranije, ovo je produženo na 73 framea. Davis je na samom startu nanizao pet frameova i Smith tijekom cijelog meča nije uspijevao reducirati zaostatak na manje od četiri framea. Pobjeda, koja mu je donijela 13. uzastopnu titulu svjetskog prvaka, osigurana je nakon 62 framea, a konačni rezultat glasio je 43:30. Na prvenstvu 1940. godine zaigralo je devet igrača uz jedan kvalifikacijski meč. Nakon ždrijeba, svi su očekivali prvi Davis&Davis finale i to se i ostvarilo. Joe je do njega došao na uvjerljiv način, pobijedivši Aleca Browna 24:7 i Waltera Donaldsona 22:9, dočim je Fred, nakon komforne pobjede protiv Sydneya Leeja 20:11, imao velikih problema protiv dvostrukog finaliste, Sidneya Smitha, budući da je u jednom trenutku gubio čak 7:2! No, kvaliteta Fredove kombinatorike i sjajnih udaraca na kraju je presudila i pobjedom 17:14 ušao je u svoj prvi finale u kojem ga je čekao njegov brat Joe. ‘Snooker Battle of the Brothers’ bio je meč za pamćenje. Joe je nakon prvog dana imao vodstvo od 8:4 te ga je zadržao i na kraju drugog (14:10). No, potom slijedi veliki preokret. Fred osvaja nevjerojatnih 10 frameova u nizu i treći dan završava njegovim vodstvom od 21:15. Četvrtog dana Joe je odlučio uzvratiti istom mjerom te je stigao do izjednačenja 24:24. Peti dan donio je i prvi century finala i cijelog turnira (Fredovih 101 u 50. frameu), no Joe se nije dao impresionirati i posljednji dan je započeo u prednosti od dva framea, 31:29. Uslijedio je pravi vatromet snookera, a završnica je bila krajnje uzbudljiva. Nakon što je smanjio rezultat na 36:35, Fred je krenuo po izjednačenje i eventualni decider, no, nakon što je promašio jednu kuglu pri breaku od 12 poena, Joe je zadao konačni udarac bratovim ambicijama da po prvi puta postane svjetski prvak i breakom od 101 poena osvojio je svoju četrnaestu titulu na opće oduševljenje prisutnih, čiji je dugotrajni pljesak započeo još tijekom century breaka. Time je zatvoreno jedno veliko poglavlje u povijesti svjetskog snookera. Fred je ubrzo otišao u Drugi svjetski rat, a Joe je ratne godine proveo igrajući humanitarne mečeve širom zemlje, uglavnom po klubovima i javnosti dostupnim prostorima, istovremeno predano radeći i na snooker trik udarcima kojima je oduševljavao gledatelje, najprije u London Palladiumu, a potom i u drugim dvoranama.Legendarna dvorana Thurston’s Hall teško je stradala u listopadu 1940. godine, budući da je jedna njemačka padobranska bomba pala na Leicester Square i gotovo u potpunosti uništila jugozapadni dio istoimenog trga. Slijedilo je pet dugih i mučnih ratnih godina, tijekom kojih su gotovo sve društvene i sportske aktivnosti pale u drugi plan, a službena natjecanja u profesionalnom snookeru bit će nastavljena tek po završetku rata, 1946. godine.

Kratka povijest snookera (7)

Prvo poslijeratno izdanje Svjetskog profesionalnog prvenstva u snookeru predstavljalo je novi trijumf Joea Davisa, kako igrački, tako i financijski. Na prvenstvo se inicijalno registriralo 13 igrača, da bi se naknadno prijavio i Fred Lawrence, finalist iz 1928. godine (poraz od Davisa 16:13). Natjecatelji su bili podijeljeni u dvije grupe, pri čemu su sedmorica nastupila u kvalifikacijskoj grupi B i samo je pobjednik nastavljao igru u grupi A, a to je uspjelo Stanleyu Newmanu. Kao što je to bio slučaj i na nekim od prijeratnih prvenstava, četvrtfinala i polufinala su se igrala na različitim lokacijama. Tako su se Joe Davis i Walter Donaldson susreli u Wellingtonu, a Joe je uz pobjedu od 21:10 ostvario i tada rekordni break od 129 poena.Spomenuti pobjednik kvalifikacija, Stanley Newman, pobijedio je Sydneya Leeja 19:12 u Blackpoolu, a na istom mjestu je i Fred Davis osigurao svoj nastup u polufinalu, pobijedivši Aleca Browna 24:7. Posljednji se u polufinale uvrstio Horace Lindrum, pobjedom 17:14 protiv Herberta Holta u londonskom Streathamu. Oba polufinalna meča odigrala su se u Oldhamu. U prvom su zaigrali Joe Davis i Stanley Newman i završilo je očekivano uvjerljivom Davisovom pobjedom 21:10. Drugo polufinale između Lindruma i Freda Davisa bilo je neizvjesnije, no, novi bratski finale je izostao, budući da je, nakon što je Davis stigao do izjednačenja pri rezultatu 11:11, Lindrum pojačao i prvi stigao do pobjedonosnog 16. framea. Konačni rezultat glasio je 17:14 i novi dvoboj najboljeg Australca i nepobjedivog Joea Davisa mogao je početi.Finale je odigrano u periodu od 6. do 18. svibnja u londonskom Royal Horticultural Hallu, dvorani koju su dvaput dnevno punili gledatelji željni vrhunskog snookera te je od prvog do posljednjeg framea bilježena, za snooker, rekordna posjeta od 1200 ljudi. Cijeli meč se snimao filmskom kamerom, a vrpca je, srećom, sačuvana do današnjeg dana. Osim filmske kamere, meč je pratio i radijski prijenos Joyce Gardner, višestruke prvakinje u engleskom biljaru. Tijekom jednog od čak šest Davisovih centuryja (najviši 136), uzviknula je: ‘Oooh, you are a good player, Joe!’Joe Davis je pobijedio 78:67 i ostvario svoj san o zadržavanju titule svjetskog prvaka punih 20 godina te se nakon 15. uzastopnog uspona na tron povukao sa svjetskih prvenstava kao neporažen. Dobio je i nezapamćeno visokih 1800 funti za svoju pobjedu, a niti Lindrum nije otišao praznih ruku, budući da je uz 550 funti na poklon dobio i snooker stol na kojem su igrali uz svu pripadajuću mu opremu. Iako to nikad nije javno priznao, Joe se povukao zbog iznimno velikog straha od poraza, prije svega od svog mlađeg brata Freda, a bio je uvjeren da će oproštajem od službenih svjetskih prvenstava financijski profitirati. Misao vodilja bila je da nakon osvojenog prvenstva pričeka novog prvaka i potom s njim zaigra u meču na nekom drugom turniru, pri čemu bi njemu pripao najveći dio novca. Budući da su se svi tadašnji turniri, osim Svjetskog prvenstva, igrali uz hendikep, Joe je bio u izrazito komfornoj poziciji. Kad bi pobjeđivao, a to je bilo gotovo uvijek, bila bi to potvrda njegove igračke superiornosti, a u slučaju poraza, razlog ne bi bila njegova slabija igra jer, napokon, kretao je s hedikepom, zar ne?Tijekom cijele karijere doživio je svega četiri poraza u mečevima u kojima je igrao bez davanja hendikepa protivnicima, a nanio mu ih je upravo njegov brat Fred.Joe je nastavio sa sjajnom igrom još 20 godina i svima bilo jasno da je i dalje najbolji, a pozicija ‘snooker kralja u egzilu’ mu je bila izuzetno zahvalna. No, njegovo izbivanje sa službenih svjetskih prvenstava nanijelo je iznimno veliku štetu snookeru koji je od svog vrhunca, dosegnutog 1946. godine, tijekom sljedećih 10 godina stigao na rub izumiranja.